Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

O meni


Ja sam vilenjak koji živi u borbi za opstanak... Mama mi je bila vila (elf) a tata vilovnik (drow) tako da sam mješanac... I sad sam neprihvaćen od vilenjaka, a i vilovnici zaziru od mene... Kao da mi nije dosta što se moram skrivati od ljudi.

Linkovi

Lovro
Radio vilenjačkog grada Rivendella na kojem se pušta glazba vilenjaka

Slike onih koje ću spominjati

Moja majka Mandragoreyssa. Ona je oduvijek obožavala crnu magiju pa se vjerojatno zato i udala s mojim ocem. Vilovnikom.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Moj otac Hissot. Lupež. Nije nikad bio niti zaželio živjeti kao normalan vilovnik. Obožavao je to što je morao krasti kako bi preživio
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Nekoliko mojih slika
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Image Hosted by ImageShack.us
Serj Tamsiel. Vila na koju smo naišli na putu prema Ličkim šumama.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Lovro. Čovjek kojem sam viječni dužnik
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Luqosia. Moja viječna ljubav. Gospodarica vode i vrhunska pripravljačica napitaka.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Xixlon. Moj najbolji vilenjački prijatelj. U dobru i u zlu.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Nimfa kojoj nitko ne zna ime. Ona se pojavljuje samo ispred čistokrvnih vilenjaka onda kada je najpotrebnija. Ukazala mi se jednom. Gospodarica je zemlje i upravlja njome snagom uma.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Moj polubrat vilovnik Patton. Vidjeo sam ga par puta u djetinjstvu. Mrzimo se. Pokušao me je ubiti par puta.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Slika mene(ispod) i polubrata(iznad) u borbi
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Baladura. Kraljica vilovnika. Nitko ne zna koliko je zapravo stara. Poznata je po tome što je sasvim sama ubijala zmajeve.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Elgorond. Kralj vilonika. Okupla sve vilovnike i vile na okupljanja. On je gospodar vatre. Stvara ju iz daha i upravlja njome.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Elgorondov i Baladurin sin Tajron. Poznat što gospodari gnomovima i odnosi se prema njima kao prema roblju. Progonjen je baš zbog toga. Nije nigdje dobrodošao.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Žgroth. Vođa orkova. Ratnik koji nikad nije osjetio strah. Ubio je svoju ženu i pojeo njeno srce. Voli jedino svoju kćer koja je ratnica poput njega.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Žgrothova kći Pratvha. Krvoločna ratnica. Ubila je brata dok je njen otac ubijao njenu majku. Pojela je bratov mozak.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Rofkt. Ratnik koji ubija ljude i pije njihovu krv. Borio sam se protiv njega.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Tappio. Moj vuk. Vjerni pomoćnik. Naučio sam pričati jezik životinja zahvaljujući njemu.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Gavran Calduyo. Moje oči. Moj glasnik. Dio mene.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

petak, 28.09.2007.

As the night falls down...

Serj nam se pridružila na putovanju. Ne znam zašto, ali sve na njoj me podsjeća na Luqosiu. Svaki pokret, svaka riječ, svaki pogled, sve...
Nebo se crni zbog požara koji haraju. Kažu da je dosta vilenjaka i drugih bića pohvatano i da ih vode u neke velike kuće i da više ne iziđu. Čak smo i mi bili u prilici da smo naišli na skupine ljudi koji su sa oružjem prolazili kroz šume i tražili bića poput nas. Svakodnevno se skrivamo od helikoptera po više puta. Sada je prošlo mjesec teških dana od kako smo upoznali Serj i došli smo u liku kod Plitvičkih Jezera.

Kada smo došli, Serj se odmah otišla napiti iz obližnjeg potočića. Te noći smo prespavali u nekoj duplji koju je napustio neki medvjed. Smjenjivali smo se na straži. Moja smjena nije bila baš posvećena stražarenju. Cijelo vrijeme sam gledao Serj i razmišljao o Luqosii. No unatoč tome sam poprilično često čuo šuškanja po visokim granama drveća. Možda su to bile životinje. A možda je istina to da ovdje još uvjek ima gnomova.
Zatim sam se sjetio Tarjona. On je negdje u ovim nepreglednim šumama. Ako budemo imali sreće, nećemo nikada naići na njega. A ako i naiđemo na njega, molit ću se da budem te sreće da mi Bogovi daju snage da dignem mač na njega!

Sljedeći dan smo odučili zaći što dublje u šume, gdje je sigurnije. Krenuli smo u pred sumrak. Što smo zalazili dublje bilo je sve hladnije i vlažnije. Naišli smo na neku špilju i odlučili se odmoriti u njoj. Tappio i Calduyo su odbijali ući neko vrijeme dok je Rocky bez pogovora pratio Lovra. Unutar špilje je bila neka napeta atmosfera i neugodna energija. Kada sam ušao Negdje u visini se začulo padanje i lupkanje kamenčića. Zatim brundanje, krik nakon kojeg su kamenčići počeli padati po nama. Slonili smo se uz stijenu kada smo u visini ugledali neku priliku koja je doskakivala prema nama. Serj je pripremila svoj bič, Lovro i Xixlon lukove i strijele, a ja mač. Biće se kretalo poprilično brzo. I kada nam se već približilo na nekih 7 metara Serj je zamahnula bičem i uspjela zgrabiti biće za nogu. Biće je počelo padati i na nekih 3 metra od nas se uspjeo uhvatiti za neku stijenu. Zatim sam vidjeo da ima sivu kožu, nekakve zavoje i lance na sebi. Imao je plivaće kožice i shvatio sam da je riječ o gnomu. Serj ga je povukla, on se okliznuo i poprilično glupo pao na pod. Kada je trensnuo ispustio je krik, zgrčio se i zajaukao. Izgleda da je to Serj poprilično zabavljalo jer je samo dodala:
"Ups! Hihi!"
Ali ja sam shvatio da je stvar u tome da je to očito jedan od Tarjonovih robova!
Gnom se počeo polako ustajati. Glava mu je krvarila. Bio je okovan lancima koji su mu sigurno zadali velike bolove prilikom pada. Reko sam Serj da opusti bič s njega. Poslušala je. On je neko vrijeme buljio u nas.
Image Hosted by ImageShack.us
Zatim je otrčao tiho zavijajući.
"Tarjon je ovdje negdje! Bolje da odemo!", rekao sam im što sam tiše mogao.
"A tko je Tarjon?", upitala me Serj
I baš kada sam joj kanio odgovoriti, iz dubine špilje je nešto zahučalo i već u sljedećem trenutku sam osjetio tupu bol na tjemenu, čuo Xixlona kako nešto dovikuje Lovru, Tappiovo cvilenje, šuštanje calduyovih krila, vrisak.


***


Probudio sam se. Osjećao sam neopisivu bol u glavi. Bio sam u visećem položaju s rukama u okovima, naslonjen na zid. Desno od mene je bila Serj, lijevo Xixlon, a Lovra nije bilo nigdje. Xixlonu je cijelo lice bilo krvavo i još uvjek je bio u nesvijesti dok je Serj čim sam ju pogledao rekla kako su odveli nekud Lovra.
"Napala nas je hrpa gnomova. Nismo se ni snašli, a ti si već bio na podu. Ubrzo nakon toga je pao i Xixlon mojom zaslugom. Vitlala sam bičem kao luda pa sam slučajno zahvatila i njega i je zato sad cijeli u krvi. Vrisnula sam i shvatila da to smeta gnomovima. Pa sam počela vrištati što sam više mogla. No neki mi je gnom skočio na leđa i stavio mi prljave ruke u usta. Pokušala sam ga zbaciti. Čak mi je I Tappio pomogao. Ali jedan od njih me lupio po glavi i onesvijestila sam se. Znam da Lovra nisu onesvijestili već su ga odmah negdje odvukli. Calduyo i Rocky su odma pobjegli. I sada smo ovdje.", izgovorila je sve u jednom dahu.
"To su sigurno bili Tarjonovi robovi. Ja mislim da imamo dovoljno vremena da ti sve ispričam."
Tako sam joj ispričao sve o Elgorondovu sinu Tarjonu. O tome kako pokorava gnomovei podvrgava ih neopisivim mukama i nakon toga ih pretvara u svoje roblje. I sve moje sumnje o tome da je došao u šume luke su bile istinite.
dok sam ja to pričao Serj, začulo se zveckanje željeza kod xixlona. Okrenuo sam se prema njemu i vidjeo da nešto pokušava sa ukosnicom i ključanicom lokota.
"To me naučio jedan čovjek.", počeo je pričati dok je s zamišljenim izrazom na licu grozničavo čačkao po ključanici."Samo trebaš zavući... naći nabor... okrenuti na pravu poziciciju..."
*škljoc*
"I gotovo!", veselo je uzviknuo prilazivši mojem lokotu.
Na isti način je otključao moj lokot, Serjin i onda mu se na licu stvorio zabrinut izraz.
"A gdje je Lovro?", prošaptao je
"Odvelisu ga negdje drugo. Vjerojatno zbog toga što je čovjek. Ne znam ni gdje je Tappio. A još manje što se sada događa sa Calduyom i Rockyem."
"Ma biti će oni u redu! Znaju se oni snaći!", rekla je Serj stavivši ruku na moje rame.
To mi je u ovom trenutku značilo više nego išta. Obuzela me toplina i stvarno me je utješila. Ali me i sjetila na Luqosiu.
"Bilo bi pametno da mi sad lijepo pokušamo naći izlaz odavdje ha?", upitao me Xixlon prenući me tako iz dubokih misli.
Odlučili smo otići kroz hodnik iz kroz koji je propirivao lagani propuh.Bilo je poprilično mračno i Ljudi tu ne bi vidjeli ni prst pred nosom. Nakon kratkog vremena smo uočili nekakvu svijetlost u daljini. Krenuli smo prema njoj. Kako smo se približavali sve jasnije smo čuli glasove i zveckanje posuđa. Polako smo se došuljali i vidjeli prizor koji nas je zapanjio.
Ispred nas se prostirala ogromna dvorana sa dugačkim drvenim stolom na sredini. Za njim su sjedali Tarjon i na drugom kraju neka vilovnica. Stol je bio prepun hrane, a iznad stola je visio veliki kavez u kojem je bio Lovro. Oko stola je bio popriličan broj gnomova koji su imali pladnjeve. Jedan gnom je u kutu prostorije svirao harfu stvarajući poremećenu atmosferu jer je melodija bila pomalo jeziva.
"Nadam se da se ne bunite što smo počeli bez vas!", najednom nam je doviknuo Tarjon.
To je prenulo Lovra koji se okrenuo prema nama. I tek onda smo shvatili da ima zavezane ruke i povez na ustima i očima.
Pokušao nam je nešto doviknuti, ali nismo ništa od toga razumjeli. Na to je ova vilovnica doviknula "Jesam ti rekla da šutiš skote jedan primitivni?!", ispružila ruke prema njemu i užarila kavez. Lovro je ispustio prodoran krik bola. Serj se oteo lagani izdah šoka.
"NE!", zaderao se Xixlon i potrčao prema stolu. To je uzrokovalo bijes kod vilovnice, koja je zamohum ruka stvorila vatreni obruč oko nas i ustala se, te polako krenula prema nama. Na sebi je imala dugačku bijelu haljinu i plašt preko kojeg se slijevala njena kosa. Dok je išla prema nama gnomovi su prestrašeno uzmicali od nje.
U rukama je stvorila plamen.
"Kako se usuđujete ometati mir Peselie? Kraljice svih gnomova. Princeze podzemlja. Vladarice vatre!", prosiktala je.
Image Hosted by ImageShack.us

"Gozba je gotova!", zaderao se Tarjon.
Gnomovi su preastrašeno natrpali na sebe tanjure i pladnjeve sa stola. Harfa je utihnula.
"Bilo bi jednostavnije da ste nam se jednostavno pridružili na gozbi.", rekao je, zatim se ustao i počeo nam prilaziti.



| Sing to the leaves... (18) | print | # |

petak, 17.08.2007.

Serj's story

Otkada znam da postojim borim se protiv orkova da osvetim smrt svojih roditelja. A i da obranim čast. Pa ne zvala se ja Serj Tamsiel. Vila poput mene baš i nije sklona životu sa ljudima i sklapanju novih prijateljstava. Mada Lovro i Quarion Galadonell mi se čine odani i spremni na borbu.
Ovih dana uobičajeno lutam šumama i nastojim ne razmišljati o užasu koji se širi s juga. Sve šume su odavno nestale u pošasti plamena, gradovi su bili razrušeni i nebo je počelu nakupljati oblake. Nadam se da će padati kiša. Nitko se ne trudi spriječiti širenje požara. Ljudski strojevi buče nad šumama. Danonoćno. U tim strojevima se nalaze ljudi. I traže nas, druga bića. Morala sam daleko bježati. Da me ne uhvate. I u nadi da ću usput naići na nekoliko orkova. No nije ih bilo. Već od prošlog punog mjeseca se snalazim u ovoj ogromnoj šumi. Mislim da će i ona skoro izgoriti, jer osjećam miris paljevine i nebo se rumeni.
Jednog sam dana tako šetala tokom rijeke i nakon što sam popila malo vode odlučila leći i malo se osunčati. To je bilo vrlo rizično zbog mogućnosti da naiđu ljudi ili neka druga bića. Nakon pola sata ili manje, iz grma je prema meni izjurio neki vilenjak s luđačkim izrazom lica. Zvao me je Luqosia. U zadnji tren sam dohvatila svoju haljinu, pokrila se njome preko grudi, bič i zamotala ga oko vilenjaka. Imao je nekakve skoro dronjke na sebi i bio je prljav.
"Zaderi se još jednom vilenjače bijedni i ode tvoja seljačka glava!",zaprijetila sam mu. Bolje sam ga promotrila i zaključila da mi je od nekud jako poznat. No nisam uspjela shvatiti od kud. Navukla sam haljinu slobodnom rukom. U tom trenutku su od nikud dotrčali vilenjak, čovjek i vuk. Prepala sam se jer su imali oružje. Vrisnula sam i zgrabila oštricu.
"Pusti ga!", zaprijetio mi je vilenjak, natežući strijelu prema meni. Odlučila sam se obraniti time da se zaklonim ovim vilenjakom na podu i da mu prislonim oštricu na vrat. No na to je ovaj čovjek također napeo luk u mene i rekao da je bolje za mene da ga pustim. Kao da se nisam dovoljno našokirala, u leđa su me ubola neka dva čudna predmeta. Okrenula sam se da vidim što je to, ali mi je u tom trenutku iz ruke iskliznuo onaj vilenjak. Ta dva predmeta su očito bile šapice nekog malog psića. I tako sam stajala potpuno bespomoćna, okružena banditima. Ne mogu dopustiti da završim ko moji roditelji. Ako sada moram umrijet onda ću umrijeti u borbi! Zatim se ovaj tip izmotao iz mog biča, Uperio luk u mene i pitao me kako se zove. Zaplakala sam tek tako. Jednostavno su sjećanja na smrt roditelja bila prebolna.
Ispustila sam oštricu i prostenjala svoje ime.
Neko vrijeme se šutali. Zatim je doletjeo neki gavran i odvukao oštricu onom vilenjaku u dronjcima. On je na to spustio luk i strijelu premio natrag u tobolac.
"Ja sam Quarion Galadonell. Vilenjak koji putuje prema šumama Like sa prijateljima, Lovrom, čovjekom, njegovim psom i hrčkom, Svojim vukom i gavranom i Vilenjakom Xixlonom. Prestani plakati i reci nam što tu radiš?", zasuo me informacijama i pitanjima. Sve mi se činilo mutno jer sam se tek počela pribirati.
"Bježim.". Nisam se željela previše otvarati kao on, iako mi je njegov pristup bio ponajviše čudan, ali i zapanjujuć, jer sam imala osjećaj kao da mi u potpunosti vjeruje. Što je bilo kontrast onim strijelama koje su do maloprije bile uprte u mene.
"Zašto nisam začuđen?!", promrmljao je Lovro.
"Što čovjek radi sa vama?", zapitala sam. TO mi se učinilo jako glupo jer mi je opet jezik bio brži od mozga.
"To trenutačno ne bi trebala biti tvoja briga!", prgavo mi je odvratio čovjek.
"Dosta! Svađa je sada zadnje što trebamo!", prekorio ga je Xixlon.
"Je ti slučajno iz kuće Farmitove?", zapitao me Quarion koji je još uvjek buljio u mene.
"Ne."
Ne znam zašto me je to upitao, ali Xixlon mu je uputio neki zabrinuti pogled.
"Kako si zaradila taj ožiljak?",opet me upitao.
"Imam ga od kad znam za sebe. Ne znam kako sam ga zaradila.", slažem.
Neko vrijeme je još buljio u mene nešto razmišljajući.
"Sjednimo! Želim te bolje upoznati. Nešto ćemo pojesti, a zatim nastaviti s putem."
"Koji vrag... Jesi normalan? Daj idemo odmah dalje! Ostavit ćemo ju nek ide svojim poslima. Ne tiče nas se.", uletio je Lovro.
"Umoran sam. Pripremite vatru. Ja se idem negdje okupati. I ne proturiječi. Nema smisla. Poreban nam je odmor i osvježenje.", prekinuo ga je Quarion.
Shvatila sam da bi mi bilo bolje ako bih im se pridružila na putovanju. Ionako ne znam kuda da idem, a i sigurnija sam sa njima. Barem mislim tako.
"Želim vam se pridružiti na putu!", rekla sam Quarionu.
"Naravno!"
"Ček, ček, ček! Kako joj možeš vjerovati? Pa k vragu, tek si ju upoznao. Ma ni to! Znaš joj samo ime i..."
"Dosta! Odlučio sam! Uostalom, svaka pomoć nam je dobrodošla!", prekinuo ga je Quarion i otišao potražiti mjesto za okupat se.
Ostala sam stajati s Xixlonom koji je pažljivo pripremao kameni prsten za zaštitu od širenja vatre i sa Lovrom koji je uokolo skupljao grančice za potpalu i mrzovoljno gunđao.
"Pođi po malo veća drva za održavanje vatre molim te!", zamolio me Xixlon.
Otišla sam uz rijeku. Bila sam zadovoljna što ću moći s njima na put, jer više neću moratio provoditi vrijeme u samoći, a čini mi se da ću se dobro s njima slagati. I dok sam tako skupljala drva naišla sam na jezerce u kojem se, pod jednim slapom kupao Quarion.
Image Hosted by ImageShack.us Imao je ožiljke po trbuhu koji su izgledali kao ogrebotine od kandži. I baš kada sam se htjela okrenuti i otići progovorio je.
"Ove ožiljke sam sam zaradio. Nekada, kada me preplave emocije, pretvorim se u nešto kao vampira. Prvi put kada mi se to dogodilo, ni sam ne znam kako, ogrebao sam sam sebe. Sada kada sam ja tebi rekao o svojim ožiljcima, reci ti meni o tvojem.". Ovo me potpuno zapanjilo.
"Znam da si mi lagala. Želim znati istinu!", uporno je navaljivao.
"Oprosti, ali jednostavno ne mogu. Još ne.", ovaj put sam bila iskrena.
"U redu." Nastavio se kupati. Kada sam se vratila kod Lovra i Xixlona, vatra je već pucketala.

***

Mjesec dana je prošlo od našeg upoznavanja. I sada, kada je zlatno lišće počelo padati sa preživjelih stabala i prve kiše odnose ljetne vrućine duboko pod zemlju, napokon, prolazimo između dva stogodišnja hrasta i ulazimo u prostrane šume Like. Ovdje ću probati naći svakog orka i ubiti ga. Jer otkada znam da postojim borim se protiv orkova da osvetim smrt svojih roditelja. A i da obranim čast. Pa ne zvala se ja Serj Tamsiel.



| Sing to the leaves... (21) | print | # |

petak, 20.07.2007.

The trails are colored...

Nakon nekog vremena su zrakom počele prelijetati neke čelične, bučne ljudske konstrukcije. Smrad dima je zagušio svaki komadić spokoja.
"Bolje da se negdje sklonimo!", rekao je Lovro kad su konstrukcije počele kružiti prema nama. "To su helikopteri. Vjerojatno traže vilenjake i sva druga bića."
I stvarno, nakon par trenutaka, konstrukcije su išle prema nama. Brzo smo skupili sve svoje stvari i počeli bježati prema najbližoj šumi. No, jedan helikopter je stigao do nas, prošao ispred, zbog čega smo skrenuli prema desno. Iz njega se objesio konop po kojem su počeli klizat ljudi u crnoj odjeći. Na leđima su imali puške.
"Fuck!!!! Moramo se razbježat na sve strane!! Bježite!!! Ubit će nas!!! Svi što brže i što dalje!!!", Lovro se derao kao luđak. Uzeo je svog psa pod ruku i okrenuo se prema meni.
Uzdigao je ruku i u njoj je držao onaj komad kamena koji sam mu dao. Opet sam ostao izgubljen u vremenu.
"Namarie! Sie lements cost tekle, mellon! (zbogom, dok nam se putevi opet ne spoje, prijatelju!)" Mahnuo sam mu i zaputio u daljinu. Tappio me pratio uz stopu. Desno od mene sam začuo jednog od polutana kako kriči. Koprcao se na podu u mreži. Jedan čovjek mu se približavao sa štapom iz kojeg su frcale iskre. U mreži je bio Milo i pokušavao je bodežom prerezati mrežu. No, nije mu išlo, jer je očito bila od žice. Alton je dotrčao do njega i uputio veliku energetsku kuglu prema onom čovjeku sa električnim štapom. Srušio se na pod i uz glasne krikove izdahnuo. Zatim se Altonu dogodilo isto što i Luqosii. Nakon glasnog praska mu se na mjestu srca pojavila velika crvena mrlja.
"Prokletnici!" , zaderao se i bacio energetsku kuglu na helikopter koji se zapalio. Alton je pao na koljena. Uhvatio je žicu u kojoj se nalazio Milo rukom i ona je nestala nakon što je nešto promrmljao. Zatim se srušio na pod. Milo je ustao i zagrlio Altona, te ga pokušao podići. Altonu se krv izlila iz usta i klizila mu niz bradu. Opet se čuo prasak i sada je Milo na ramenu imao istu onakvu mrlju. Izvukao je pištolj iz pojasa i opalio prema jednom čovjeku. Promašio ga je. Nakon toga je onaj gorući helikopter eksplodirao, a ja sam u sljedećem trenutku ležao na leđima. Vatreni oblak je progutao Mila, Altona i sve ljude oko helikoptera. Drugi helikopter je već pristizao iz daljine. Pored mene na podu je ležao onaj veliki amulet s Altonovog vrata. Spremio sam ga u džep.
Ti ljudi nikad neće prestati uništavati. Prešli su sve granice i to ih zabavlja. Uništiti tako bezgrešno biće poput polutana iz čiste gluposti bilo je... ljudski.
"Neka vas zvijezde umire i zauvjek usreće!", uputio sam riječi tim malim, ali čvrstim i nadasve srčanim bićima.
Shvatio sam da krvarim iz zatiljka. Nastavio sam sa Tappiom ići što brže u smjeru suprotnom od helikoptera koji se približavao. Kretali smo se pod krošnjama kako nas ne bi primjetio helikopter, ukoliko naiđe blizu nas. Uskoro ga više nismo čuli.
Do mene je doletio Calduyo.
"Xixlon hoće da se nađete na vašem tajnom mjestu.", prograktao mi je na uho.
Glavno da mu se nije ništa dogodilo. Zaputio sam se prema našem mjestu na Srđu.
"Calduyo, potraži Lovra i reci mu da odmah dođe na mjesto gdje sam ga upoznao sa Xixlonom!"
Opet je odletio u daljinu. Ne znam što bih da nemam njega. Izvukao me nebrojeno puta. Da ga nema, nitko ne bi dobivao moje poruke.

***
Došao sam do mjesta gdje sam se trebao naći sa Xixlonom. Nije bilo nikoga. Zatim je izišao iz obližnjeg grma.
"Mellon!", uzviknuo je dotrčao do mene i zagrlio me.
"Čuo sam što se dogodilo Luqosii. Tvoja bol je i moja. Svaka trunka žalosti, samnom je podijeli.", dodirnuo je svoje, zatim moje srce.
"Hvala. Sada moramo sačekati Lovra."
Neko vrijeme smo sjedali i pričali i onda je došao Calduyo i rekao da će Lovro stići svaki čas.
I stvarno, nakon nekih pola sata došao je i Lovro.
"Napokon se opet srećemo!", rukovao se sa Xixlonom.
"Xixlon i ja smo pričali i odlučili smo u grupi otić u liku. Tamo ćemo se skrivat dok sva ova zbrka i kaos ne završe. Onda ćemo vidjet što će vjetar budućnosti donijet."
Tako se naša grupa, opet u novom sastavu zaputila prema sjeveru. Nekoliko noći smo samo šetali, s kratkim spavanjima preko dana. Stalno sam mislio na Luqosiu. Ona je bila sve ono što je mome srcu davalo energiju. Sada je moje srce premoreno.
Tjedan dana smo pješačili i stigli do Makarske. Tjedan dana kasnije, do Splita. Sve kuda smo prošli bilo je razoreno. Naišli smo na hrpu ljudi putem. Čak smo jednom pomislili da smo vidjeli zmaja kako je preletio nebom. Pošto je izgledao najmanje "vilenjački", Xixlon je u jednom manjem mjestu otišao kupiti namirnice. Sve trgovine su bile razbijene i opljačkane tako da se vratio tek s dva kruha. Kaže da je na trgu u tom mjestu vidjeo desetine vilenica čavlima pribijene na veliku dasku. Prizor je bio zastrašujući, jer su sve bile unakažene i masakrirane. One "svježe pribijene" su još bile žive i skvičale za pomoć. Nije vidjeo nikog na trgu pa im je skratio muke.
Nakon Splita smo se počeli uspinjati na Dinaru.
Jednog kasnog popodneva smo išli kroz dinarsku šumicu. Bila je prelijepa. I nije izgorjela u požaru. Naišli smo na jednu rijeku. Odmah sam se sjetio Luqosie. Odlučili smo ići uzvodno. Nakon nekog vremena smo naišli na zapanjujuć prizor.
Image Hosted by ImageShack.us
Pored slapa rijeke ugledali smo golu vilu. Disala je i bila živa. Nismo vidjeli nikakve rane na njoj. Malo dalje od nje je stajala njena odjeća i oružje. Takva vila, naizgled krhka, sa sobom je nosila vilenjačku oštricu prošaranu vilenjačkim runama (ili ju je ukrala, ili je bila iz neke dobrostojeće vilenjačke obitelji), luk i tobolac strijela sa paunovim perjem na vrhu, bič i prekrasno tijelo. Kada sam malo bolje pogledao ostao sam šokiran.
"Ne, nije moguće!", prošaptao sam. Izgubio sam razum i zatrčao se prema njoj.
"LUQOSIAAA!!!", počeo sam plakati i raširio sam ruke prema njoj. "Jaoooo... Napokon! Tugovao sam bez tebe!"
U sljedećem trenutku sam se hvatao rukama za vrat jer je Luqosia zamahnula bičem na mene i zamotala ga oko mog vrata. Uzela je svoju haljinu i samo ju držala jednom rukom prego grudi.
"Zaderi se još jednom vilenjače bijedni i ode tvoja seljačka glava!", zarežala je.
To nije bila Luqosia. Iako je imala ožiljak na mjestu gdje je Luqosia pogođena. Izgledala je baš poput nje. Samo malo mršavije i izmučeno. U tom trenutku sam bio cijeli zbunjen i jedino što sam mogao je plakati. Čudno me pogledala. Jednom rukom je navukla haljinu na sebe. Haljina joj je savršeno pristajala. Kosa joj se spuštala do sredine leđa. Baš kao Luqosiina. Zatim su iz grma istrčali Lovro i Xixlon praćeni životinjama.
"Ajme!", vrisnula je i zgrabila mač. U tom je trenutku izgledala baš kao Majka Priroda. Istovremeno prekrasna i okrutna.
"Pusti ga!" zaprijetio joj je Xixlon i nategao strijelu prema njoj, na što je ona uzvratila prislanjanjem oštrice na moj vrat.
"Nemoj, radi sebe!", dobacio je Lovro i slijedio Xixlonov primjer.
Zatim joj je na leđa potpuno neočekivano skočio Rocky. Prepala se i kako se okrenula prema Rockyu, a mene je pustila. Iskoristio sam trenutak, ustao, i počeo odmotavati bič. Ostala je okružena i jedino je mogla nekog od nas napasti. Ali ne bi ništa uspjela, jer sam ju sad već i ja držao na nišanu. Iako sam znao da neću ispaliti strijelu. Makar nekog napala. Moram saznati tko je ona.
Image Hosted by ImageShack.us
"Baci oštricu i predstavi se!", doviknuo sam joj.
Ona je na to ispustila oštricu i rasplakala se.
"Serj Tamsiel*!", prostenjala je...


______________________________________________________

*Serj Tamsiel - Serj Koja je kao biljka / ona je biljka/ razumije biljke/


(((*(((Na ovom blogu mi se pridružuje u pisanju prijateljica Ines koja će tumačiti lik vile Serj Tamsiel. Pisat ćemo postove naizmjenično. Uživajte! Quarion Galadonell)))*)))



| Sing to the leaves... (12) | print | # |

srijeda, 11.07.2007.

Over the hills and far away...

-_-_- nastavak -_-_-

Dok sam tako klizio prema ničemu zamnom se netko počeo derati.
"Stani! Čekaj! Daj budalo čuješ me?!?!"
Znao sam da je to Lovro, ali nisam se htjeo okrenuti. Ne znam zašto. Jednostavno nisam želio niti mogao. Tako se malo derao i onda došao do mene.
"Jesi mutav?!"
Šutao sam i buljio u pod. Pokušao mi je vidjeti lice ispod kose.
"Quarion, je li sve uredu? Tvoji nokti... Opet? Quarion što se dogodilo?", zapitao me nekako zbunjeno. Osjetio sam čak primjesu straha u njegovom glasu.
"Jesi još... vampir?", tu je već progutao knedlu.
Pokušao sam mu kroz misli sve objasnit, ali sjetio sam se da je on ipak samo čovjek. Probao sam to jednom, ali završilo je njegovim obilnim krvarenjem iz nosa i visokom temperaturom. Nisam mogao razgovarat jer mi je duša pohlepno gutala zrak.
"ostavio sam, pismo sam, ti..."
"...da znam, pročitao sam ga. Zato sam te i našao. Uglavnom, oko podne su se susjedi uzkomešali i počeli pričat o nekim masovnim ubojstvima, da je možda teroristički napad. Naravno mama odma digla paniku, tata počeo smišljat ratne strategija i pametovat kako bi, da su ljudi složniji, to sve bilo drugačije bla bla bla... Mog brata je uhvatila manična paranoja jer je shvatio, da ako dođe do rata, neće si moć priuštit pet litara gela dnevno i tolko veliko zrcalo da u njemu može vidit odraz svoje velike umišljene šupčine. Nakon pola minute cestom je jurila hrpa specijalaca, vojske, policajaca doktora i ostalih sranja u jednom smjeru, a prestravljeni civili u drugom smjeru. Nakon toga nas je nazvao neki mamin kolega i nešto joj pričao na mobitel. Ona je samo sve više i više otvarala usta, blijedila i glasno šutala. Otišla je u sobu razgovarat s tatom. Onda su nakon petnaestak minuta izašli i cijeli zbunjeni s facom ko da im je pred nosom upravo niodkud prohujalo milijun vamp... zombija. 'Spremite najpotrebnije i u roku od deset minuta budite u autu pred kućom.' Brat je zujao za njima gnjaveći ih pitanjima tipa koji se vrag događa i nek mu nešto kažu. Ja sam otišao do prozora. Na ulici su dvije babe koje uvjek znaju sve što nitko drugi nezna, nešto tračale mrtve hladne. Probao sam čuti što govore. 'Neke vražje bešimje iz pakla poubijale desetke ljudi kod Jute. To mi kazala Mare Perova dok je patate vadila u poju. Neki orkani il oraki bogati! Nikad čula! Ko sami vragovi govoru' 'Ojme meni Jezus i Marija Josipova! Jadna čejad! A znala sam ja odma! Ma to ti je sve od ovega našeg popa! On blagosjivja kuće ko lud patikom...' Odma mi je u glavi proradilo ORAKI, ORKANI... Samo da nisu orkovi! Istrčao sam do vrta i pustio svih tridesetak kunića na slobodu. Nisam mogao uraditi ništa drugo. Ovako bi umrli od gladi. Ovako će bar imat što jest. Ako ne izgore u požaru. A ako i prežive požar onda će ih već uhvatit il čagljevi il sokol il lisica il neki drugi stvor. Nisam znao što sa hrčkom. On se ne boji ni mačke ni ničega. Nebi preživio ni desetak minuta. Spremio sam si ga u špag.", Pogledao sam ga i stvarno, iz džepa mu je izvirivala glava hrčka," Rockya sam si poveo sa sobom" , malo dalje od nas Tappio i Rocky su si uzajamno šnjofali guzice,"U autu nam je mama sve ispričala i onda je tu nastao problem. Znao sam da moram poć do tebe. Zato sam se žestoko posvađao sa svima, međusobno smo se ispsovali i izkleli i onda sam iskočio iz auta zajedno s Rockyem. Zaradili smo par ogrebotina, a mojima je tolko stalo da nisu ni usporili nego su samo dodali gas i odjurili. Vratio kući po luk, strijele i sablju. Uspjeo sam nać i jedan pištolj koji sam od malena skrivao u ormaru. I dvadesetak metaka. Uzeo sam hrane i zaputio se prema našem sastajalištu. Našao pismo, Calduyo mi rekao gdje si, doveo me k tebi i tako sad pričam ovdje s tobom.", još je neko vrijeme stajao i buljio zamišljeno u jednu točku, očito se pokušavajući prisjetiti, ako je nešto zaboravio.
"A tvoja škola? Zagreb?", bilo mi je skroz glupo da sad sve tek tako napusti. a opet s druge strane, vjerojatno je to sve već besmisleno, kada se sprema rat.
"Da, da! Čekam prvu priliku da se otarasim te škole i sad kad imam savršenu priliku, da se gnjavim da upišem srednju?!?! No way!"
Rocky i Tappio su ganjali Calduya oko nekog stabla.
"Luqosia, predpostavljam, nije htjela s tobom otić?"
Na kratko mi je skrenuo misli od nje, a sad me opet podsjeća na nju.
"Ona... Je završila.", rekao sam to na rubu snaga i samo klonuo na neki panj i prepustio se tugovanju.
Lovro je neko vrijeme u šoku samo šutao.
"Joj, žao mi je.Kako, mislim tko... Orkovi? Joj sorry, neću te gnjavit."
Suze su opet potekle same od sebe. Lovro je sjeo do mene. Tako smo stajali sve dok nismo čuli panične glasove kako se približavaju. Pored nas se nalazila neka pukotina u stijeni pa smo utrčali u nju.
"Shit, samo da ova kukavica ne počne lajat!", uzeo je rockya u ruke i zgrabio ga za njušku. Tappio je nakrivio glavu gledajući u njega i dobacio mu sa šprdnjom "ha! Jadnik!" Rocky je u nemoći jadno zacvilio.
Glasovi iz vana su postajali sve jasniji i glasniji.
"Tek ze gremo v Gnovgnoga?"
"Zafrkc ti zo! Ham zretje kak naz budmo preživjali!"
To su očito bila dva polutana i nešto su raspravljali. Kod nekog su išli, a ovaj drugi je očito sumnjao da će preživit.
"Su to polutani?", zapitao me Lovro.
"Izgleda da jesu. Ajmo izić vani. Nadam se da nas neće napast.", Lovro je spustio Rockya koji je, lajući ko navijen, odmah istrčao vani.
"Kretenu!", zastenjao je Lovro.
Nakon toga smo čuli kako je Rocky na kratko zaskvičao. Lovro se uhvatio za glavu. Krenuo je vani baš kao i Tappio, ali sam ih oboje uhvatio rukama i zadržao.
"Todje nekvog jima!", progovorio je onaj drugi.
"Zto cmo sad?"
"Zejkajamo..."
Lovro mi se istrgnuo i izišao van.
"Dolazim u miru kao prijatelj vilenja...", zaustio je to i uz hropot se čuo tup udarac o zemlju.
Jao! Ne smijem izać i otkriti se! ajme! Ne mogu dopustiti da i bez njega ostanem! Nisam ni znao da tu uopće ima polutana! Sranje!!! Izlazim!
Duboko sam udahno i izišao van. Na podu ispred mene je ležao Lovro, ispred njega Rocky iznad(bolje reć pored) kojeg su stajala dva mala polutana.
"Ma gloko vaz hoš jima?!?!", progunđao je desni podižući prema meni ruku. U tom sam trenutku skužio problem. Bacio sam luk i strijele na pod i dignuo ruke u zrak.
Image Hosted by ImageShack.us
"Ne želim vam nauditi!", izviknuo sam taman kad se ispred dlana ovog polutana počela povečavat svijetlo plava energetska kugla. Stisnuo je šaku i ona je nestala.
"Zdo stie vi?", sumnjičavo me pitao ovaj lijevi.
"Ja sam Quarion Galadonel. Vilenjak. Vojnik gospodara vilovnika Elgoronda. Napuštam ovo područje i odlazim zbog... Ni sam u stvari ne znam.", u glavi mi je opet bila Luqosia.
"A zušmo ti vrejolavi?", nasmijao mi se opet desni trljajući kažiprst i palac, tako stvarajući plavičaste iskrice.
"U ovo doba nitko nikom ne treba vjerovat, već se nadati da se neće upustiti u sukob s nekim. Molim vas! Ja vam ne želim nauditi. Pogotovo kad vidim što ste napravili njima."
"Pa u redu. Valjda ti možemo progledati kroz prste.", ovaj put je govorio normalnim jezikom. Nije nešto nerazumno tupio polutanski."Možeš spustit ruke. Dapače uzmi oružje i pridružite nam se, jer sada nam treba što veća pomoć i sigurnost. Idemo prema sjeveru. a pošto vi ne znate kuda ćete, pođite s nama. Ajoj, skroz sam zaboravio." Mahnuo je čudnim pokretom, kao da tjera muhe prema ovima na podu. Nakon toga su se oni ustali i Rocky je nastavio lajati dok je Lovro, držeći se za glavu, kao u polusnu nastavio pričati
"...ka i neću vam naudit..." Zatim je protrljao oči i pogledao u mene, pulatane i zatim opet u mene i onda u Rockya. Uzdigao je obrve, odmahnuo rukom i nastavio trljati sljepoočnice.
"Ako bih mogao sad ja saznati vaša imena?", pitao sam ovo dvoje.
"Oh naravno! Mi smo braća Thorngage. Ja sam Milo.", rukovao sam se sa lijevim.
"A ja Alton.", zatim s drugim.
Nakon toga su se upoznali s Lovrom koji im je predstavio životinje.
Alton je na sebi imao prljavo bijelu pelerinu, smeđi kožni prsluk bez rukava, tamno zelene hlače i majušne kožne čizmice. Nije bio viši od jednog metra. Imao je dugu bijelu kosu i bradu.. U desnom uhu je imao neobičnu naušnicu načinjenog od nekog srebrnkastog materijala koji nisam nikad prije vidio. Oko vrata mu je visio poprilično glomazan(za njegovu veličinu) amulet sa sjajnim zelenim kamenom u sredini. Za pojasom je imao bodež koji je njemu služio kao mač. Bio je star otprilike oko pedesetak godina. Milo je bio nešto mlađi. Imao je crnu pelerinu na sebi, smeđu kosu, traperice dva bodeža u rukama i pištolj za pojasom. Naprtnjača na njegovim leđima je izgledala poprilično teška. Bio je tek nešto viši od Altona.
"Nisam znao da ima polutana na ovim prostorima.", rekao sam dok smo se polako spremali nastaviti put.
"Pa tako je i moralo biti. Naša mala skupina se nalazila u Šišinim dubima. To vam je na rubu Konavoskog polja znate..."
"Pa da znam, i ja sam se tamo skrivao jednom, dvaput. Čudim se kako vas nisam otkrio."
"Pa polutanska mudrost i malo čarolije čuda rade.", dobacio je Alton sa smješkom.
"kažete da idete na sjever? Gdje točno?", upitao je Lovro.
"To vam ne mogu reći. Naša skupina ide na novo mjesto. Ići ćemo u malim grupicama po dvoje do četvrto polutana. Ja i Alton smo poslani kao izvidnici. A, oprosti što zabadam nos, no nisi li ti čovjek?", uputio je protupitanje Lovru.
"Pa da, jesam. No znam Quariona već dugo i nisam izdajica niti na strani ljudi."

Te noći je bio pun mjesec. Da se sve ovo nije dogodilo sada bih bio na skupštini. Sa Luqosiom.
"Znaš, razmišljao sam malo", obratio sam se Lovru, "o tome da odemo u Liku. Kod Plitvičkih jezera."
"Pa da, ok. Sad je to potpuno svejedno."
Nakon otprilike sat vremena smo se utaborili u šumarku na planini iznad Župe. Noć je bila na izmaku i imao sam savršen pregled svega što se nalazilo ispod planina. Odma sam vidio more. Ogromno prostranstvo koje se širilo ispred mene u beskonačnost. Odmah me je podsjetilo na Luqosiu. Cavtat je gorio, a iznad Dubrovnika se nadvio gust crni dim. U tom sam se trenutku sjetio.
"Xixlon! Kvragu skroz sam ga zaboravio!"
"Joj da!",uzvratio mi je Lovro,"Jao samo se nadam da njemu nije ništa bilo."
Poslao sam Calduya da ga potraži i kaže mu da se moramo naći. Nevoljko je odletio kroz tmurnu zoru.
Pred nama se širio velik put. Put prema kraju. Xixlon bi možda htjeo s nama.

-_-_- to be continued -_-_-



| Sing to the leaves... (14) | print | # |

srijeda, 27.06.2007.

...our farewell...

---nastavak---

Pogodio sam jednog sam jednog orka koji se zajurio na nas mahnito mašući svojom sjekirom. Osjetio sam da mi je nešto prohujalo pored uha i već u sljedećem trenutku je jedan ork sa samostrelom bio na leđima i sav mokar. Luqosia je istrčala iz grmlja i dotrčala pored rijeke. Nekoliko ih se okomilo na nju, no ona je od vode stvorila ogroman zid ispred sebe koji je zatim odbijajući strijele krenuo na njih. Obrušio se na njih i svi su ničice pali na zemlju. Jedan sa napio na svoj mač i srušio boreći se za život. Nekoliko je orkova još uvjek jurilo za ljudima, a onda sam primjetio kako mi se Rofkt polako približava. Odmah sam napeo strijelu i ispalio. No ona se samo odbila od njegov oklop. Moram ciljati među oči. No zatim me zapljusnuo val vode. Jedva sam održao ravno težu.
"Pazi leđa!" derala se Luqosia
Na tlu pored mene ležala je Pratvha sva mokra, a metar od nje je stajala njezina sjekira koja joj je vjerojatno sipala. Odmah sam skočio i pokupio ju. No kad se Pratvha ustala imao sam problem s obje strane. Bacio sam sjekiru na Pratvhu nadajući se da će ju pogodit i okrenuo sam se prema Rofktu. Nastojao sam mu među oči jer samo na tom dijelu mu kaciga nije pokrivala ogavno lice. Opalio sam i u zadnji tren se okrenuo kako bih stigao vidjeti da Pratvha juri na mene. Izmaknuo sam se njenoj sjekiri koja me skoro okrznula. Imala je duboku brazgotinu na lijevom ramenu a sijekira je bila krvava što znači da sam ju pogodio.
"Drži, tebi je potrebniji!" zaderala se Luqosia dobacujući mi njen bodež jednom rukom, dok je drugom odbijala strijelu.
Dohvatio sam bodež i pripremio se za borbu prsa o prsa s Pratvhom i Rofktom. Gledali smo se neko vrijeme a onda se Rofkt zaletio na mene. Zamahnuo je svojom mačetom ali sam se stignuo obraniti bodežom tako da je Rofkt prošao pored mene. Začuo sam glasno graktanje na nebu i ugledao Calduya kako leti u daljinu. Među mnogim njegovim riječima razaznao sam "...pomoć!" i "...dođite!".
Nadam se da će ta pomoć doći skoro jer nas dvoje na desetak orkova je jako problematično. Iza leđa me je pristizala Pratvha. Kriknula je i zamahnula. Na svu sreću me promašila. no zato me odjednom niotkud, s leđa presjekla strašna bol. Zajaukao sam. Okrenuo sam se i ugledao Rofkta kako slavodobitno vitlja sabljom i krkljevo krešti. Zamahnuo sam bodežom no bodež je samo kliznuo preko njegovog oklopa. Udjednom ga je zapljusnuo dugačak mlaz vode i odletio je par metara od mene. Okrenuo sam se prema Pratvhi koja se spremala za novi napad. U tom je trenutku Luqosia bolno zavrištala i bez razmišljanja sam se okrenuo i zajurio prema njoj. Bila je pgnuta i držala se trbuh. Žgroth je stajao na suprotnom kraju livade držeći pušku kojoj se dimilo iz vrha šupljine. Luqosia je zateturala. Uhvatio sam ju da ne padne. Na trbuhu joj se širila crvena mrlja. Luqosia je problijedila. Prinjela je ruku mome licu.
"Volim te!"
Zanima vas zašto mi adresa bloga u sebi sadrži gothic?
U tom trenutku se u meni probudila zvijer. Nisam ju više mogao kontrolirati. Očnjaci su mi se produžili, oči zamutile i nokti zaoštrili. Preobrazio sam se u vampira. Opet. To mi se dogodilo samo jednom, kad je Patton ubio moju majku. Nakon toga se svega sjećam u mutnim prizorima. Odnikud su se pojavili Baladurav na nekoj ogromnoj zmijurini koje je više izgledala poput zmaja bez nogu i krila, Elgorond, mala vojska vilovnika (možda njih troje, četvero), Tappio, a iznad njih je kružio Calduyo i graktao. Jednostavno sam pomahnitao i počeo napadati svakog orka, pa i ljude koje sam do prije par trenutaka branio. Ne znam kako, ali izmasakrirao sam Pratvhu. Žgroth i Rofkt su nekako uspjeli pšobjeći, ali s tim da mu je (barem su mi tako rekli) Tappio odgrizao nekoliko prstiju. Objavili su rat vrsta. Ovo je vjerojatno naš kraj. Završava naše doba i osuđeni smo na propast....
Preobratio sam se nazad iz vampira tek kad sam opet ugledao Luqosiu. Još je ležala na tlu, a mrlja oko nje se već proširila do rijeke.
Dotrčao sam i kleknuo pored nje. Podigao sam ju i naslonio na sebe. Elgorondova vojska je već otišla. Mislim da su samo dva ostala živa. Sva trupla je pojelo ono biće na kojem je jahala Baladura. Osim orkova. Njih su skupili na jednu hrpicu. I izveli složeni vilovnički ritual uroka. Nakon toga su pobjegli. Samo je ostao Elgorond. Nagovarao me da odem. Nisam htjeo. Pa kvragu zar da samo ostavim Luqosiu?!?! Tek tako?!?!
Još sam bio cijeli krvav. Luqosia je bila živa ali jako slaba. Na rubu nesvjestice.
"Bit će mi dobro... samo... me prinesi do vode..."
Poslušao sam ju. Suze su mi nekontrolirano klizile niz lice. Sva bol koju vilenjak može osjećati u jednom trenutku, bila je neopisiva. Stenjao sam od muka dok mi se srce paralo. Znao sam da moram otići. Ali Luqosiu ne mogu ostaviti. Ne mogu bez nje.
"Oh vilo... Ne napuštaj me sada! Trgaš mi srce! Neizmjerno te volim!", plakao sam.
"Ne brinii! Bit ću uvijek uz tebe, u vodi. Ona je dio mene. Dio bez kojeg ne mogu. Znaš da nam je ovo posljednji razgovor. Ti ćeš otići, a ja ću završiti. Moja sreća bit će tvoja i pratit će te i čuvati gdje god bio. Kad se sretnemo, biti će to tamo. Ako se sretnemo prije vječnosti onda se nikad nećemo razdvojiti. A sad odlazi. Pusti me da čuvam, kako bih mogla čuvati tebe. Zauvijek ćeš mi biti u srcu i živjet ću za tebe. Te misli će trajati dulje od vječnosti." prošaptala, dala cijelov koji mi je urezan u biće i nestala u vodi...
Image Hosted by ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Te noći vukovi su sjajili, zvijezde zavijale. Mora tujžno hukalo, a sove šumile.
Popeo sam se na sam vrh Snježnice i u ruševinama upalio svijeće, a tugu svirao violinom.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Image Hosted by ImageShack.us

Tuga u meni se nije mogla opisati. Cijela noć je tugovala. Počeo sam gubiti razum... Luqosia je bila ondje. Sa mnom... U tami koju ću zauvjek pamtiti.
Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Svirala je na mojoj violini melodiju smrti, koju samo vilnjaci sviraju...
Image Hosted by ImageShack.us

Zatim je nestala... U tami u lišću... Ostavivši me samog.
Image Hosted by ImageShack.us

Kasnije mi je Calduyo sletio na rame. Rekao je zavladala panika i kako se mržnja i očaj šire.
Sjedio sam još tako par sati u samoći, tugi sa Calduyom na ramenu, dok je blijedila u ništavilo.
Image Hosted by ImageShack.us

Oh, Luqosia! Mornie utúlië, mornie alantië...

Ali i ta tama će jednom proći, kada se opet sretnemo. Luqosia...
Image Hosted by ImageShack.us


Te noći mi se opet ukazala ona nimfa kojoj nitko ne zna ima. Ona je bila stvarna, a ne dio mojeg gubljenja razuma. Kuda je prošla cvijeće se rascvijetalo bez obzira što je najtamnija noć... oh tugo bolna, što ucviliš me...

Pokupio sam svoje stvari i sa tugom otišao u nepoznato. Ne želim na istog. A ne znam gdije ću. Ostavio sam za Lovru... Znati će. Tako mu sva dobra svijeta pomogla. Na njemu sada leži odgovornost.

Dok sam odlazio, osvrnuo sam se. Čilipe su bile u plamenu. Sve završava...



| Sing to the leaves... (35) | print | # |

subota, 23.06.2007.

You still have all of me...

Ljetne sparine postaju sve nesnošljivije. Vruće je i zagušljivo. prašina peče oči, a voda je skoro cijela ishlapila. Sada svakodnevno idem do Ljute po vodu. Tamo se nađem s Luqosiom. Muči je što je vodostaj prenizak. Niži nije vidjela u 140 godina. Jednom sam prilikom otišao i do Konavoskih stijena. More je poprilično toplo. Bilo je kasno pa sam u daljini uspjeo razaznati pjev sirena. Pijevale su baladu o izumrlim morskim lavicama. Ali kako ih ustvari još ima u dubokim dvorima Hemisela. Tamo uživaju sa vodenljudima i sirenama. Ponekad izlaze. Ali uvijek se vrate u Hemisel. Lovru je škola gotova. To mu daje dosta vremena za zabavu i da se sastajemo. Sastajemo se skoro svaki dan. Nekidan sam čak sasvim slučajno naletio na njega. Na jednoj stjeni blizu mora. Zadnje zrake sunca već su zašle u more. Sjedao je i pogled mu je bio zadubljen u mjesec. Vidjelo se da se odmara od misli i od svega što mu se izdogađalo u prošlosti. Uživao je.
Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 1969-12-31
Doskočio sam do njega obližnjim stjenama. Nije preimjetio da sam tu sve dok mu se nisam obratio
"O čemu razmišljaš?"
"Ajme! Daj kako sam se usro! Nemoj mi to radit. Ma zapravo o ničem. Samo buljim ko budala. Mjesec je prekrasan večeras."
Sjeo sam pored njega i pridružio mu se u buljenju. U šumi iza nas čagljevi su već počeli jaukati. Odsjaj mjeseca na površini osvijetljavao je pjenu valova i stjene iznad mora, ispod nas. Puhao je lagani topli povjetarac koju je šuštao kroz pukotine u kamenju. Nije bio gladan, ali je bio dovoljan da naježi kožu. Bilo mi je jako lijepo tako buljiti u mjesec. Tako sam sjedio par minuta dok Lovro nije progovorio.
"Znaš... Razmišljao sam."
"Nadam se da se nisi ozljedio hehe."
"Ma daj, pokušavam ti nešto reć. Ti znaš da ja sad na jesen, kada padne prvi list, idem u Zagreb.", tu je zašutao kao da mu se pamet istopila.
"Da znam. A ti si očito razmišljao samo do tu. Ni sam ne znaš što bi rekao. Ispričao sam ti što je bilo na prošlom sastanku, jel tako? I znaš da najmanje od svega želim ić na istok. Kada ti odeš, ostajem sam. Imam izbor ići u utopiju ili skrivati se kao do sad. Naravno ostao bih se skrivati. Ali i ja sam razmišljao o tome. Lika, Plitvička jezera. Tamo je prekrasno. Šume su prostrane i visoke, prepune izvora. Tamo bi bilo prekrasno. Ali ovdje imam vilenjake i život. Ajmo reć da o njima ovisim. Ne želim ostati bez Luqosie i Xixlona. Srce bi mi se rastrgalo. A i sam put do Like je težak. Čak i za vilenjaka poput mene. Pješačio bih dosta dugo. A onda kad bih došao, morao bih započet sve nanovo. To bi bilo najmanje teško, ali tko zna ima li ondja nekih divljih vilenjaka ili još gore, orkova. A opet, gore bi mogli biti gnomovi i to bi mi olakšalo život. Iako je to najmanje vjerojatno jer se priča da je Tajron otišao u liku kad smo ga protjerali. Ako je, nadam se da će sve sile na svijetu smilovati se nad tim jadnim bićima. Možda je ondje i vila Velebita. No o njoj se neprića već više stoljeća. Očito je i ona otišla u utopiju, pomogla joj Amaterasi. Vjerujem da ću ostati ovdje, iako bez tebe. Biti će mi stvarno teško, ali ne mogu riskirati."
Gledao je u mene nekoliko sekundi i onda se okrenuo natrag prema mjesecu. U očima mu je plutala tuga i prkosno se vrtila njegovim licem. Bilo mi ga je žao.
"Znaš mogao bih ostati.", zaustio je, ali sam ga prekinuo.
"Nema potrebe. Znam koliko ti srce žudi za mirom i srećom. Ali ipak ćeš dolaziti ovdje i viđati ćemo se. Znam da će to biti par puta u godini ali i to je nešto. A ako se i dogodi nešto znaš da ću te zauvijek pamtiti. Kada me ne bude moja svijetlost će zračiti iz zvijezde na tvome putu, a razum će ti čistitit prepreke.", zatim sam shvatio da se nesvjesno držim za džep. u njemu sam držao kamenčić sreće. Moja majka mi ga je dala kad smo se opreštali: "Ne zaboravljaj me, oh ražalošćena krvi moja, i čuvaj ovo blizu svakog dijela svoje sreće!"
Izvukao sam ga i pogledao. Činio se tako čvrst na mome dlanu. U najvećoj tami svijetlio bi zlatnim sjajem iako je bio tamnogrimizne boje i prošaran svijetlo zelenim nitima koje su u njemu izgledale poput nježne paučine.
"Evo!", prepolovio sam kamen koji je u tom trenutku na mjestu gdje je puknuo ispustio oblačić svijetlosti koji se polako počeo uzdizadi prema nebu sve dok se nije zaustavio i postao jedna od milijuna zvijezda. Pružio sam mu jedan dio. Pogledao me je u oči sa dubokom zahvalnošću.
"Upravo si ga p-prelomio... I daješ meni?!?!", zamucao je na pragu plača. Samo sam kimnuo glavom. I meni je srce otežalo, al s druge strane olakšalo. Drhtavom rukom je prihvatio kamen, a na nebu su počele padati zvijezde. Jedna po jedna. Brazdale su nebo. Zahuktala je sova negdje u daljini. Niz lice mu je napokon potekla suza. Ustao je okrenuo se i odšetao u noć.
"Uvijek si znala...", prošaptao sam, poljubio kamen i spremio ga natrag u hlače.
Ostao sam još neko vrijeme gledati mjesec i razmišljati o svemu. Ovo bi moglo biti dugo ljeto...
Ustao sam i krenuo potražiti Tappia. Vjerojatno je u lovu. Al nakon otprilike pola sata došao sam do Kopačice. Tappio je dotrčao do mene. Bio je uzrujan. Prorežao je nešto kao "mrtav čovjek"
Pogledao sam malo bolje i u vodi sam stvarno primjetio nešto nasukano. Približio sam se i vidio da je to tjelo čovjeka. U leđima su mu bile dvije crne strijele. Orkovi su ga ubili. Pokušao sam pronaći nekakve tragove oko sebe, no nije bilo ničega. Voda oko čovjeka je bila roza od krvi. Već sam se počeo brinuti da je to zamka pa sam se počeo osvrtati oko sabe tražeći nešto sumnjivo. Ništa se nije dogodilo. Izvukao sam strijele iz trupla, počistio svoje tragove i otrčao što sam brže mogao. Bilo je očito da će ga pronaći. Već sljedećeg jutra Calduyo je saznao da će policija pretraživati polje u potrazi za ubojicom. Moram se skloniti. Pobjeći bilo gdije i što prije, to bolje. Ne! Što ako Luqosia ne zna? Odmah sam otrčao potražiti ju. Bilo me strah jer sam jurio ne obazirući se na to dali me netko može vidjeti u sred bijela dana. Poslao sam Calduya da ju potraži. Nakon dva sata sam stigao do ljute. Ljudi su šetali uz nju. Neki su došli na piknik. Bilo je previše ljudi. Kako da nađem Luqosiu? Odžuljao sam se do obližnjeg stabla pokraj jezerca. Dvoje mladih ljudi su sjedali na klupici i ljubili se. Popeo sam se na stablo jer sam odlučio potražiti ju sa stabala. No skakanje sa stabla na stablo, pravilo je previše buke. Par se odvojio i zbunjeno gledao u krošnje stabla. Kad su se vratili ljubljenju nastavio sam potragu. Nakon par stabala sam se spustio u gustiš. Bio je neprohodan pa sam se opet popeo na obližnje stablo i zaletio se sa najdeblje grane u čistinu u sred gustiša. Čistina je bila mala. U sred nje se nalazilo malo jezerce. U njemu je ležala Luqosia.
"Budi se!", prodrmao sam ju.
"Jao! Daj skoro sam te ubila! Što radiš ovdje u sred bijela dana!? Hoćeš da te vide?"
"Ššššš!", poklopio sam joj usta.
Usredotočio sam se i počeo sam razgovarat s njom mislima:
"Ćut će nas. Morao sam te nać jer sada moramo biti na maksimalnom oprezu! Jučer je nađeno truplo čovjeka u Kopačici i ljudi pretražuju svaki grm na koji naiđu. Našao sam dvije orkovske strijele u truplu. Moramo nešto poduzeti."
"Znala sam da će nas odati. Nisi valjda ostavio strijele u njemu?"
"ne, nisam. Ali što ako te nađu? Moraš se skloniti!"
"Nemam gdije! A ne želim ti opet sve ponavlja..."
Odjednom se u daljini začuo vrisak. Zatim još jedan. Čula su se djeca kako plaču, a onda su se začuli orkovski poklici i njihov jezik od kojeg se uši zažare. Pogledao sam se sa Luqosiom. Ustao sam se ali ona me je potegnula k sebi i rekla
"Udhni! Odmah!"
Zamahnula je rukama a voda iz jezerca u kojem je ležala se uzdignula i progutala nas. U sljedećem trenutku me vukla snažna struja kroz vodu i počeo sam gubiti dah. Nakon toga sam odjednom kratko letio zrakom i zatim tesnuo o pod. Osvrnuo sam se i udahnuo. Luqosia je pokretom ruke osušila sebe i mene. Okrenula se i još jednom zamahnula rukama prema vodi. Na mjestu iz kojeg smo prije nekoliko trenutaka izletili ja i ona izletio je dukačak bodež i luk i tobolac strijela, te pao nama pred noge.
"uzmi moje!", pokazala je prema luku i strijelama. Ona je uzela bodež. Iza nas se čulo panično deranje i vriskovi. Dotrčali smo do grmlja i provirili kroz njega. Prizor je bio zastrašujuć. Žgroth, Pratvha, Rofkt i još desetak orkova su trčali uokolo i pucali iz samostrijela i mahali mačetama uokolo. Na tlu oko njih je već ležalo nekoliko mrtvih ljudi, a neki su još bili živi. Žgroth je imao ljudsku pušku. Ciljao je u jednog muškarca koji je rukama obgrlio nekog dječaka zaklanjajući ga. Luqosia je to isto uočila i ispružila ruke prema rijeci pored čovjeka i dječaka. Velika kugla vode je jurila prema Žgrothu koji se zbunjeno pokušao zakloniti rukama. Voda ga je zapljusnula i nakon toga je ležao otprilike 5 metara dalje sav mokar. Orkovi su nas ugledali i krenuli na nas. Bez razmišljanja sam napnuo strijelu i ispalio.

---to be continued---



| Sing to the leaves... (11) | print | # |

srijeda, 06.06.2007.

Adiemus!(preživjet ćemo!)

U četvrtak 31.5. je bio pun mjesec pa smo imali skupštinu. Došli su Elgorond, Luqosia, Xixlon, a navratila je i neka vila koja je samo bila u prolazu na putu do Češke. Tamo ima obitelj u jednoj šumici, a inače je iz Grčke pa će prenoćiti nekoliko noći kod Luqosie dok je tu. Bila je rasprava o vilenicama. Prije tjedan dana nahrupilo ih je čitavo jato i rade dosta problema. Uništeno je dosta voćnjaka pa je Luqosia morala prizivati jake kiše nekoliko dana za redom kako bi izgledalo da su voćnjaci izubijani od jake kiše i kako bi isprala svijetlucavi prah koje vilenice ostavljaju za sobom. Evo vam slika jedne vilenice koju je Xixlon uhvatio i
donjeo sa sobom.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Pokušavala je pobjeći, a na kraju smo je pustili što je izazvalo veliko negodovanje Elgoronda.
"Dođete se žaliti na nju i onda je samo pustite? Trebali smo je ubiti odah nakon prvog pokušaja bjega!", protisnuo je s izrazom lica kao da mu se srušila kula od karata koju je gradio već 3 sata.
"Ali vi ste ipak kralj vilovnika pa vam nije valjda problem uhvatiti novu. Nije li?", upitala je ona vila Elgoronda
Primjetio sam zlobni osmjeh na licu Luqosie i već sam u sljedećem trenutku čuo njene misli u svojoj glavi
"Tako je curo, kaži mu!"
Očito ih je čuo i Xixlon koji je u sljedećem trenutku Pukno od smijeha.
"Nešto ti je smiješno vilenjače?"obratio mu se Elgorond uvrijeđeno.
"Ma ne ne ne!... Samo... Sijetio sam se kako sam se gnjavio dok sam uhvatio ovu vilovnicu... Khhh... HAhahahahahaaaa!!!!!" , Slaže mu Xixlon. Vijerojatno je Elgorond shvatio ovaj smijeh kao smijanje samom pa mu se pridružio jednim prezirnim i sumnjičavim smiješkom i frktanjem.
"Ako bi mogli nastaviti, prije dan - dva bio sam prenoćio u jednoj staji u plastu sijena. U toj staji je bio jedan prekrasan arapski konj. Bio je sav iščetkan uređen i počešljan. Noge mu bile tako tanane, uske i vitke, kao u srne. Zaspao sam gledajući ga. U sred noći me probudilo hihotanje i smijeh. Isprva mi se učinilo da su svuda uokolo letjele krijesnice. Kada sam malo bolje pogledao shvatio sam da su to vilenice. Nažalost njihovo hihotanje i pjevuckanje me odmah uspavalo. Ujutro sam se probudio sav posut prahom s njihovih krila. Konj je bio čitav oznojen, na repu mu ispletena sitna pletenica griva sva svjetlucava i prošarana pletenicama. Svuda uokolo su bili sitni otisci stopala a o svijetlucanju praha da i ne govorim. Raznjele su slamu i svuda rasprosipali brašno iz vreća. Bilo je to opće rasulo. Ljudsko staklo na stropu je svijetlilo iako ga predhodne noći nisam niti pomislio uključiti kako bih ostao neprimjećen. Pokupio sam svoje stvari i pobjegao potražiti Tappia. Ljudi su sigurno ostali zbunjeni kad su ugledali sav onaj nered u staji. Moramo nešto poduzeti jer će ljudi početi primjećivati sve ono što do sad nisu, pa tako i nas.", završio sam. Elgorond je prstima češkao bradu i ljuljuškao se na mjestu razmišljajući. Svi smo gledali u njega par sekundi i na kraju je prozborio.
"Ovo je definitivno ogroman problem. Ne možemo poduzeti ništa osim da se pritajimo i da nastojimo biti oprezniji nego ikada do sad. U slučaju da budemo otkriveni najbolje je da otiđete negdje gdje je sigurno. Ostat ćemo svatko sam za sebe jer će tako biti najmanje mogućnosti da nas pronađu. Ili je ipak najbolje da se... Zaputimo na istok.", ovo zadnje je prošaptao tako da sam ga jedva čuo. Primjetio sam da je progutao slinu.
"Ni pod kojim uvjetom!", uzviknula je Luqosia. "Ostajem u rijeci makar me ubili. Moja krv će re razliti Ljutom i bar će tako dio mene ostati braniti ju! Ne odlazim nigdje!", zaključila je tvrdoglavo gledajući svakoga odreda.
Očekivao sam takvu reakciju ali mi se svejedno srce stegnulo i duša uzvrtila. Znao sam da nema smisla pa je nisam nastojao razuvjeriti ali sam ju svejedno pogledao pogledom punim moljenja. Ali jedino što sam dobio je bilo odzvanjanje njenog glasa punog isprike
"Žao mi je, ali znaš da ne mogu."
Xixlon se uzvrpoljio i mucajući započeo bar malo utjecati na Elgorondovu odluku.
"Sumnjam da bi meni bilo potrebno otići na istok do utopije. Svi znamo da sam, nažalost, skoro isti kao čovjek. Znam da je skoro nemoguće doći do utopije i da iz nje nema povratka! A male su vjerojatnosti da uopće dođemo do nje. Dolina zmajeva možda jest očišćena ali svejedno su tamo nazočni njihovi duhovi a to ne može podnjeti nikoji vilenjak! Pa čak ni..."
"...Da se nisi usudio spomenuti moju ženu!", zarežao je Elgorond. "Odlučeno je i ovime završavam sastanak!"
"Ali ne mislit li da put do...", umješala se ona vilenjakinja
"...O, Obad hai i Amaterasi! Ulijte nadu svim vilenjacima i vilovnicima i pomozite nam kad je najteže!", nastavio je Elgorond, "NAMARIE!"
"Namarie, heru!", uzviknuli smo svi u jedan glas naklonivši se prema Elgorondu.
Otišao sam kući mučeći se razmišljanjima o istoku. Tamo je savršenstvo i mir. A ako želiš mir, moraš se pripremiti za rat. A taj rat nikako ne želimo.
Gošao sam do skrovišta pored rijeke Konavočice. Tappio me dočekao potpuno veseo. Legao sam pod šatorom, a Tappio je ostao zavijati na mjesec koji je bio poprilično nisko. Bio je žut. Padat će kiša kao i suze.
Nisam razumio sve što je tappio zavijao, ali sam razumio da je pijevao tužaljku svojoj majci. Inače vukovi zavijaju na mjesec jer smatraju da tamo idu sve duše vukova koji su umrli. Tako svakog punog mjeseca pjevaju prema mjesecu u nadi da će ih te duše čuti. Riječi su bile jako tužne. Kad bih barem ja tako žalio za svojom majkom...
Namarie!



| Sing to the leaves... (20) | print | # |

četvrtak, 24.05.2007.

Mellons! (prijatelji)

Zdravo! Ja sam ono za što ne znate. Ono što ne vjerujete. Ni sam ne znam što sam zapravo. Mnogi ljudi koji su me vidjeli misle da sam vrag, sotona... Crno biće... smrt... Neki bi možda i pomislili da sam vilenjak da me uspiju vidjeti duže od par sekundi. Ali ne smiju. Za moje dobro. To jest naše doro. Dobro vilenjaka i vilovnika. Ja sam mješanac vilovnika i vilenjakinje. Star sam 230 godina. I skrivam se u šumama Konavoskog polja. Ne smijem reći točno na kojem mjestu radi svoje sigurnosti. Nije mi baš nešto zbog silne drače, trnja i surovosti klime. Ali ima prekrasnih ptica i drugih životinja. Sanjam da otiđem živjeti u šume zagorja ili like.Teško se skrivati od ljudi. Valda vam je jasno zašto se skrivam. Kada bi ljudi saznali za nas bio bi to naš kraj. Korištenje ovog bloga je iovako prevelik rizik i uvelike se dvoumim da li da se koristim njime... Napravio sam ga na nagovor Lovra. On je moj najveći Mellon. On je čovjek i mlad je. Puno mlađi od mene. Ne želim otkrivati detalje radi njegove sigurnosti ali on mi je na neki način spasio život. Njemu vjerujem. On mi pomaže, a i shvaća ono što drugi ljudi nikad ne bi mogli. Inače u ovom djelu dalmacije postoji 17 vilenjaka i nekolicina vilovnika. Teško je ostajati u kontaktu... Okupljamo se svakog punog mjeseca i obavljamo važne pregovore i rituale. Najpoznatije okuplalište vilenjaka je vjerojatno Galadoneliom (šaptalište mjesecu) sagrađeno za druidske obrede. Ljudi su ga otkrili i smatraju ga čudom i ne shvaćaju njegovo značenje. Zbog ljudi se vilenjaci tu ne smiju više okupljati. Ljudi ga nazivaju nešto kao stonganhenđ ili slično. Nisam siguran. Moram pitat Lovra. Uskoro ću morati prekinuti pisanje jer će doći Lovrovi roditelji. Živim ispod šatora sa vukom Tappiom (onaj koji zavija). Veliki nam problem predstavljaju orkovi kojih u zadnje vrijeme ima sve više i prijeti nam zbog njih opasnost da nas ljudi razotkriju. Od orkova se branim svojim lukom i strijelama koje sam izrađujem. Imam i mač ali je slomljen i moram ga nekako popravit. Vjerojatno se pitate zašto ne uzmem pištolj ili nešto takvo. Ja istinski zazirem od ljudi i svih njihovih zabluda i grijeha. To ne mogu staviti u svoje ruke makar me pretvorili u orka. Ne želim se okaljati. Takvo mišljenje ima većina vilenjaka i ostalih biča koja žive u tajnosti. Moj vuk mi uvelike pomaže. Veliko sam prijateljstvo sklopio i sa pticama koje ovuda prebivaju. Najveći prijatelj od ptica mi je gavran Calduyo (crni dah). Uvijek me na vrijeme upozorava na uljeze iz okoline koji idu u mom smijeru. Lovra učim borbi lukom i strijelom i uistinu je spretan. Može pogoditi krušku s udaljenosti od oko 35 m. Često (pod tim mislim 4-5 puta mjesečno) se viđam s Luqosiom. Ona je vilenjakinja koja živi od vode i ima sposobnosti da upravlja vodom snagom volje. Prekrasna je i iskreno ju volim. No ona ne gaji takve osjećaje prema meni zbog njene povezanosti sa rijekom Ljutom na kojoj živi čitav svoj život. Zapravo ni ne znam koliko je stara... Ona ne namjerava napustiti Ljutu. Razgovarali smo poprilično puno puta o tome da otiđemo negdije gdije ćemo moći živjeti u spokojnom miru i možda okupiti ostale vilenjake... zasnovati obitelji... Ali ona tvrdi da takvo mjesto ne postoji, a i da postoji ona se mora brinuti za Ljutu. Najbolji vilenjački prijatelj mi je Xixlon. On je malo šašav i često se svijesno izlaže opasnostima. Obožava zabavu i često ljudima radi spačke. On se među ljudima kreće normalno jer su mu roditelji dok je bio malo vilenjače odrezali izduženi dio ušiju zbog straha da će ih svojom zaigranošću nesvijesno otkriti. Ali on je svejedno vilenjački lijep i to ljudi primjećuju. Svuda se okreću za njim i šapću o njegovoj ljepoti. On živi tajnovito zbog nekih svojih razloga koje je do sad samo meni povjerio. Ne namjeravam vam ih otkriti. On ima sposobnost da upravlja zrakom snagom uma. Ne znam što bih vam još povjerio pa zato ne želim ništa više.
-Prekrasna vilenjačka pjesma o završetku razdoblja vilenjaka. U svijet ju je raširila žena Enya. Ona je dobra prijateljica vilenjaka.

May it be / Mornie utúlië

May it be an evening star
Shines down upon you
May it be when darkness falls
Your heart will be true
You walk a lonely road
Oh! How far you are from home

Mornie utúlië (darkness has come)
Believe and you will find your way
Mornie alantië (darkness has fallen)
A promise lives within you now

May it be the shadows call
Will fly away
May it be you journey on
To light the day
When the night is overcome
You may rise to find the sun

Mornie utúlië (darkness has come)
Believe and you will find your way
Mornie alantië (darkness has fallen)
A promise lives within you now

A promise lives within you now



| Sing to the leaves... (7) | print | # |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.